Za početak ćemo, kao pravi čuvari baštine, napisati dvije, tri o našim mjestima. Smokvica i Čara su mjesta u srcu otoka Korčule, udaljena svega 4 kilometra. Oba su mjesta nadaleko poznata po proizvodnji vina. Osim toga, stanovnici se bave i maslinarstvom i turizmom. Smokvica ima izlaz na more u uvali Brna, a Čara u uvali Zavalatica. Zanimljivo je da je crkva u Smokvici stara 105 godina, a u Čari čempres star preko 350 godina i da je to spomenik prirode. Postoje brojne legende o nastanku ovih mjesta, a mi vam ih u nastavku donosimo. Također, možete pročitati i radove naših učenika u kojima su izrazili svoju ljubav prema rodnom mjestu.

Legenda o Čari

Bijaše davno, legenda kaže,

mletačkog lava eto ti, vraže.

Otima, pljačka, bjesni i pali

od sela Čare knežinu traži.

Bijaše davno, legenda kaže,

Crnomir Petar, poglavar Čare

mletačkom knezu poruku šalje:

Dođi pa uzmi, junače vrli,

tuđinu zemlju ne dam bez krvi.

Mletačke zvijeri sve ljuće

Prevarom podlom ubiše Petra.

Tuguje narod, sestra i braća,

osvetu traže, late se mača.

Cijela se Čara na noge diže,

Osveta strašna dušmana stiže.

Sasijeku kneza, sasijeku straže,

eto ti zemlje, mletački vraže!

Nina Krajančić, 5. razred

(prema kazivanju svojega djeda)

Legenda o Vilin dolu

Bilo je to u vremena vrlo davna. Neki čovjek po imenu Jakov Tomas Rozić tog se jutra spremao ići u polje u Mali dol nasred kojega su se zrcalile dvije lokve prepune bistre i čiste vode. Mjesec dana Jakov je gradio kamene ograde i njegovao vinovu lozu na iskrčenim putevima tog dola. Najednom ugleda toliko lijepu i vitku ženu kako leži na travi i sunča se, mislio je kako je lijepa,  kako ne nalikuje na ljudsko biće i da toliko lijepa žena može biti samo vila. Govorio je da se one noću skupljaju oko lokvi i plešu do iznemoglosti.

Nakon toga Jakov primijeti da vila spava na suncu pa joj odluči posjeći malo granja da joj napravi hlad. Poslije nekog vremena Jakov se umori te odluči sjesti negdje u hlad i odmoriti se.

Sjedne pod stablo smokve i pita se je li se ona vila probudila i je li se vratila ostalim vilama u duboku šumu. Jakov odluči zaspati pod stablom pokraj lokve da se malo odmori.  Zatim dođu vile te počnu plesati oko lokve. Vile su plesale toliko dugo dok ih noge više nisu slušale. Jakov se probudi i opet ugleda vilu. Ona mu priđe i zahvali mu što ju je spasio velikih muka. Jakovu ništa nije bilo jasno, a vila mu kaže vilama koža gori od sunca. Vila mu u znak zahvalnosti da neke vreće kao  dar, ali mu kaže da ih ne otvara dok ne dođeš kući. Jakov joj kaže da ne trebaju njemu nikakvi darovi i da bi ih on spasio svakako. Vila se okrene bez riječi te nestane u vidu magle. Jakov odlazi kući te se putem do kuće pita zašto mu je vila rekla da ne otvara vreće prije nego stigne kući. Pita se je li se vila s njim našalila. Jakov odluči pogledati što je u vrećama da mu se ne bi cijelo selo smijalo. Otvori vreće i ugleda samo hrpu lišća. Dolazi kući ljut i govori ženi što mu se sve dogodilo. Žena uzme vreće te iz njih istrese nekoliko novčića koji su zaostali u vreći dok ih je Jakov istresao. Zatim Jakov skupa sa ženom odluči vratiti se na mjesto gdje je istresao prvu vreću u nadi da će pronaći nešto. Skupo je platio prekršeno obećanje. Njihovo cijelo bogatstvo sada je nekoliko zlatnika koji su zaostali u vreći kad ju je istresao.

Ante Baničević, 8. razred (prema kazivanju bake Kate Tomašić, rođ. 1943.)

 Moja štrada

Ja san Mate. Živin u Brni i kad ne učin, stalno san po mistu i po štradama. Sad ću van ispripovidit kakva je moja  štrada.

Štrada mi nema ime, ali ima broj. Ime joj je isto kako i misto di  živin – Brna. Kako što gradovi imaju trgove, Brna ima rivu i to za mene najlipšu na svitu. Riva ima dva mosta- Veliki i Mali most. Tun je super za živit zato što si prvi red do mora , a i liti su tu sve fešte. Najboje od svega je što mi ni daleko za se poć okupat liti, a zimi za lovit ribu.  Najveći gust je tu živit jer su mi blizu svi prijateji, oni što su priko cile godine i oni što dođu liti iz Zagreba i Splita. Na rivi se uvik skupa kupamo, a i igramo se iza kupanja do kasno. U mojoj su štradi kuće u nizu, nike su i spojene. Ni mi problem jer volin sve suside .Jedino što bi promini u mojoj štradi  je buka kad moram poć leć, ali opet nikako uspijen zaspat jer san se na to već nauči.

 Nema meni do rive. Kad izađen na balkon, iman pogled od milijun dolari. Osta bi zauvik bi tun živit.

Mate Salečić, 6. razred

Kad se sjetin svoje Smokvice

 Kad Kolodvoron prođen

meni na pamet dođe

kako je moje selo lipo,

kako ga volin tako slipo.

A dok moja vala

sja od lipote,

srce mi se napuni

jubavi i dobrote.

Da mi je zakantat

Smokvico, suzo slana,

da se prisjetin starih dana.

Dominik Tomašić, 8. razred

Moja Smokvica

Pošip, poje moj je kraj

Smokvica je zavičaj.

Loza živi, srce zna,

tu je duša, tu san ja.

Brna, lipo more,

Grli val uz val,

Stari kaić škripje, piva

U toj je vali srića živa.

Miris mora, spremna ješka,

Svako jutro riba riba freška.

Brno, Smokvica, jubavi čista,

Nema lipšega od moga mista.

Marko Tomašić, 5. razred

Moj dom

Smokvica je moje selo,

Malo, lipo, veselo.

I Brna je moja vala,

sritna lita mi je dala.

More, poja, maslinici

i u Brni i u Smokvici

najdraži su srcu mom

jer one su moj dom.

Još van mogu reć i ovo:

ni to ništa novo,

dok nad pojen sunce sja

Smokvicu volin ja.

I dok na moru barka plovi,

moje srce Brnu voli.

Ivan Branimir Baničević, 5. razred

Čara

U tišini vinograda,

gdje sunce miluje zemlju,

stoji Čara, mirna i ponosna,

među kamenim kućama što pamte priče predaka.

Pošip zrije u čašama,

dar zelje i truda,

Dok vjetar donosi miris mora iz Zavalatice,

valovi šapuću tajne otoka.

Pod granama čempresa,

Gdje vjetar igra svoj ples,

Šapuću sjećanja starih vremena,

Priče utkane u kamen i zemlju.

Gospa bdije na vinogradima i morima,

Njezin blagi pogled donosi mir,

Otok diše u ljubavi i vjeri.

Roko Šain, 7.razred