Volite li čitati? Što čitate? Kada? Drage su vam školske lektire?

 Na spomen mjesečne lektire sigurno se mnogima diže kosa na glavi. Vječno pitanje: „Koliko ova lektira ima stranica?“ Svi znamo da je lakše čitati ono što sami odaberemo, a ono što nam daje učiteljica, ono što nam netko nametne, nije baš zabavno. Još kad znamo da ćemo biti ocijenjeni…Kad moramo voditi dnevnike čitanja- bilješke o piscu, temu, ideju, likove, kratak sadržaj… Pa onda svi imamo gotovo jednako mišljenje o djelu: „ova lektira mi se jako svidjela…“ Poznato, zar ne?

Iz razgovora s našim učenicima saznali smo da ima onih koji obožavaju čitati. Obično su to djeca kojima se čita od najranije dobi. Prve su knjige zasigurno svima bajke. Svi se sjećamo Crvenkapice, Ivice i Marice, Pepeljuge, Snjeguljice… Bajke su jako poučne, iz njih uvijek možemo neku mudrost naučiti, a što je najvažnije- dobro uvijek pobjeđuje. 

S druge strane, ima učenika koji čitaju, a ne razmišljaju što su pročitali. Ima onih koji uopće ne razumiju što su pročitali. Kažu nam da, dok čitaju, razmišljaju o nečem drugom jer ionako postoji internet na kojem će pročitati kratak sadržaj i pomoću kojega mogu napisati lektiru. Naravno, sve dok učiteljica ne „skuži“.

Lektira ne mora biti dosadna. Može biti uzbudljiva, zabavna, kreativna. Može biti drugačija. Djecu  je teško potaknuti da čitaju i zavole knjige, a pogotovo lektire. Kao pravi novinari, saznali smo od učenika da im je nakon lektire „Zaljubljen do ušiju“ bilo jako zabavno izrađivati medicinski karton glavnog junaka koji se razbolio od ljubavi prema djevojčici Lani. Sedmaši su nakon pročitane Šimunovićeve „Duge“ izrađivali strip, nakon pripovijetke “Voda” pisali su pismo Vladimiru Nazoru, petaši su nakon „Mrvica iz dnevnog boravka“ na mjesnom govoru „kupili“ svoje „mrvice“ u dnevnom boravku i na duhovit način to prezentirali u razredu, izrađivali su zlatne ulaznice za ulazak u Wonkin svijet čokolade nakon pročitane knjige „Charlie i tvornica čokolade“. Na kraju su se i zasladili na satu. Osmaši su pisali zamišljeni intervju s Dragutinom Tadijanovićem, reciklirali su njegove pjesme, vizualizirali su ih- stripom ili digitalnim alatom po izboru, pisali su Tadijanovićevu biografiju kao da su oni sami pjesnik; izrađivali su plakat Galeb Jonathan Livingstone i pisali na istu temu. Šestaši su na kraju šestoga razreda dobili pravu poslasticu- čitali su knjigu Melite Rundek „Psima ulaz zabranjen“. Kroz elemente fantastičnog spisateljica im je otkrila neograničeni svijet mašte koje knjige kriju. Na djeci razumljiv način poslala je snažnu poruku koliko je čitanje važno. Tko je pomno čitao, mogao je spoznati prave životne mudrosti i vrijednosti i na potpuno drugačiji način početi doživljavati knjige i lektiru.

Zato, dragi učenici, pružite knjigama šansu da vas povedu u nezaboravan svijet mašte. Kad uđete u knjigu, možete otputovati gdje god poželite.

U nastavku pogledajte neke primjere kreativnog pristupa lektiri u našoj školi.

Mrvice iz mojega dnevnega boravka

U mojen dnevnen boravku nikad ni dosadno ni tiho, a  sad ću van štogod i obadit. Sigurno ćete se nasmijat.

Meni je najdraže igrat PS, ali tada je mojin sestrama najdraže hodit isprid televizije. Mater najčešće pita jesan li napisa domaći rad i kad ću počet učit. Mlaja sestra se kad bilo ubacuje s dobronamjernin savjetima da poslušan materi gren učit u sobu, a samo zato da bi mogla gledat na televiziji što je nju voja. Najmlaja sestra je najglasnija, a napose kad pokušava opisat svoje doživljaje s pijace i igrališća. Još ne govori sve dobro pa je digod i ne razumimo što hoće reć, a onda ona poludi. Prevede prvi koji shvati što je htila reć, a to je najčešće otac. S njin mi je najdraže ćakulat o Hajduku. Kad god je doma, gledamo utakmice. Svaku sedmicu imamo filmsku večer i tad smo svi skupa u boravku.

Eto, judi moji! To su van  ukratko nike mrvice iz mojega dnevnega boravka. Ima tega još, ali ni kad pisat. Moran igrat PS.

Ivan Branimir Baničević, 5. razred

Pismo Vladi

Dragi moj Vlado,

virujin da jadno puno učiš i da si već odavna hti poć pu doma. Ali, nemoj, molin te. Tvoja fameja računa na te, ti si in zadnja nada da više ne budu kruha gladni. Zato još malo stisni zube i stopli katridu. Sjeti se svojega oca kako je da sve da ti možeš bit tu di jesi. Oli se ne hoćeš vratit doma su završenon skulon i štogod solada i spasit sve svoje? Neka te vodi ona starinska: Bez muke nema nauke.

Tvoj Roko

Meka duša

Moje srce od radosti glasno kuca

Ja ne volim o tome ni govoriti,

Ja se ne volim ni s kim tući.

Magarac pravi, znam; vara se

I ne zna.

I moje se oči zališe suzama

Ivan Laus, 8. razred

(reciklaža Tadijanovićevih pjesama Visoka žuta žita, Nosim sve torbe, a nisam magarac, Pusta želja)

I u meni živi galeb Jonathan

Kao i Jonathan, odmalena razmišljam drugačije o pojmu života. Svaki dan razmišljam o srednjoj školi i stvaram si toliki bespotreban stres koji moram negdje otpustiti pa tako, kao i Jonathan, volim otići od svih i sjesti na klupu pogledom na bistro more.

Moja me obitelj često podsjeća da već nekoliko stoljeća naši predci žive od polja i da bi bilo poželjno da nastavim njihovim stopama. Iako mi je zanimljivo biti u polju, ne vidim se tamo. Kao i Jonathan, zamišljam sebe kao galeba koji besprijekorno prelazi svoje ciljeve i stvara nove, teže. Htio bih letjeti visoko iznad svih, ali ipak ponizno jer znam da ću morati i sletjeti. Želio bih biti slobodan galeb Jonathan i podučavati mlađe od sebe da praćenje pravila i tradicije nije uvijek ispravno te da treba pratiti svoje srce. Galeba Jonathana osuđivali su zbog svoje slobode. Mene, doduše, nitko ne osuđuje, ali znam da od mene imaju velika očekivanja koja me je strah uništiti. Put k slobodi  pronašao sam u svojem ujaku, koji je odustao od obiteljskog posla i otišao graditi svoj život sam, bez prepreka. On je sada uspješan i ima svoju obitelj. Ne bih htio živjeti samo da mogu jesti i piti te svaki mjesec računati i raspoređivati novac do drugoga, to je proces koji ti život napravi u jedan pravac bez kraja. Jonathan je svojim životom upravo to htio i kazati, podučavao je mlađe galebove da će traganjem za hranom i vodom utažiti svoje potrebe samo na neko vrijeme, ali će potreba za slobodom uvijek biti prisutna.

Život zna biti okrutan i nemilosrdan, ali zapamti, sloboda i sreća ključ su dobrog i dugog života. Tako je galeb Jonathan kazao.

Ivan Laus, 8. razred